Jesen
Leona Lukić 7.a
Zlatna kočija
Pogledala sam kroz prozor i vidjela zlatnu kočiju, bila sam sigurna da je to jesen. Radoznalo sam krenula za njom. Išla je prema parku i tu je stala, nekakvim čarobnim kistićem prelijevala je boje na veliki hrast, bile su to zlatno-žute haljine koje su tmurni oblaci našili za naše selo, dok je trava dobila nove modele zelenih sagova, a vjetar je puhao žuto lišće po mokrom asfaltu svirajući tihe melodije tmurnim oblacima. Parkom trčkaraju djevojčice i dječaci dok ih pozdravljaju zadnje zrake usijanoga sunca. Kočija je svima darivala boje rane jeseni, bogato je darivala sve, čak i sunce i oblake!
Leona Lukić 6.a
Leona Lukić 6.a
Vukovar – grad heroja (putopis s terenske nastave – posjet osmaša Vukovaru)
Vukovar. Kad čujem tu riječ, sto mi osjećaja pada na pamet. Patnja, borba, izdržljivost, jakost, a ponajviše tisuće izgubljenih života, bilo starih ili mladih. Koliko je samo suza tijekom rata proliveno, koliko ljudskih života izgubljeno, koliko je ljudi izmučeno…
Taj dvodnevni izlet bio je vrlo poučan, upečatljiv, sigurno smo išli onamo s nekim ciljem. Cilj je bio da nam što slikovitije, realnije prikažu kakvo je bilo stanje u Vukovaru tijekom rata. Samim prolaskom kroz vukovarske ulice mogu se i danas vidjeti tragovi te silne štete koja je tada nastala.
Započet ću od vojarne. Ondje smo imali prilike vidjeti razne tenkove, zrakoplove i još štošta što je služilo za obranu Vukovara. Ondje smo se fotografirali i pobliže gledali sve te goleme tenkove. Sljedeće što smo posjetili bila je vukovarska bolnica i muzej u njoj. Tu smo, u uvodnom dijelu, pogledali desetominutni film u kojem smo pobliže vidjeli opis samog muzeja te kako su se u bolnici liječili toliki ranjenici. Muzej je izgledao kao iz kakvih horor filmova. Vrlo usko, bolesnici posvuda (umjesto bolesnika – lutke koje su ležale na krevetima), sve tako monotono te kao da je život stao. Ranjenici su kasnije završili na Ovčari (u hangarima koji su pretvoreni u koncentracijske logore) te u masovnoj grobnici. Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata (poznato po 938 bijelih križeva i vječnoj vatri) također je jedno značajno mjesto koje smo u Vukovaru posjetili. Išli smo i na Trpinjsku cestu – „groblje tenkova“, uspinjali smo se na tenk te posjetili muzej na tom mjestu. Na samom odlasku, autobus je stao u blizini simbola Vukovara – vodotornja, kako bismo se fotografirali. Bliže mu nismo uspjeli prići budući da se obnavlja.
Za kraj, želim izraziti svoje dojmove. Putovanje je bilo vrlo zanimljivo, mnogo toga sam naučila i požalila bih da nisam otišla. Po meni je grad Vukovar primjer požrtvovnosti, hrabrosti i domoljublja. Valja spomenuti i hrvatske branitelje koji su se borili za grad heroj i naposljetku platili svojim životom. Hvala im za to!
Ema Kovačević, 8.c
Slikovna pozadina: fotografija učenice
Upamti, ružno se ne isplati
Govoriti ružno
nije nužno;
ako govoriš ružno,
mnoga ćeš prijateljstva izgubiti tužno;
ako ružno nekom govoriš,
njemu srcem prođu kola puna bola.
Zato ružne riječi
izbaci iz svog srca van
i svakom drugom i tebi
bit će dobar dan.
Noel Vraneš, 6.a
Slikovna pozadina: https://klokanica.24sata.hr/vrtic
Jesi li i ti jedan poseban kamenčić na hrpici drugih?
Stereotipi bole
Srdačan pozdrav, svima! Zovem se Teodor i poslije mnogo godina šutnje, danas ću vam ispričati svoju priču. Priča započinje u jednom selu u Zagorju. Kada sam se rodio, cijela je obitelj bila oduševljena. Roditelji su me mnogo voljeli. Smatrali su me poklonom, zato su me nazvali „Teodor“, što znači „dar Božji“. Imao sam prilično dobar život. Tata mi je bio sudac, a majka zubarica. Imali smo dosta novca i živjeli smo u vrlo dobroj okolini s dobrim ljudima.
Poslije nekoliko godina, krenuo sam u školu. Točnije, s šest godina pošao sam u predškolu. Bio sam pomalo drugačiji od ostalih dječaka u svom razredu, no to mi tada nije smetalo. Naime, to se promijenilo kada je za to čuo moj otac. „Pa drago dijete, jesi li ti normalan? Ti razumiješ da si muško, a ne žensko? Još jednom ako čujem tako nešto na tebi, odričem te se!“ To su bile riječi moga oca kada sam se pred njim pojavio našminkan kao Barbika. Riječ je o tome da se nikada nisam ponašao poput stereotipnog dječaka. Nogomet, autići, dinosauri… Takve e stvari nikada nisu zanimale. Zato je moj otac bio toliko razočaran. Umjesto da njegov mali sin sanja o nogometu, sanjao sam o baletu.
Mnogo godina je prošlo i situacije se kod kuće tisuću puta pogoršala. Tada sam već bio sedmi razred i, vjerovali ili ne, više sam bio u školi, nego kod kuće. Zašto? Jer kad bih se vratio iz škole morao bih se skrivati od svog oca kako bih ostao živ. Moj otac, bivši veliki sudac kojeg su svi poštivali, a sada namrgođeni alkoholičar kojeg svi izbjegavaju. Svaki sam dan morao podnositi njegove uvrede i poruge. Morao sam ga izbjegavati, ne zbog sebe, već svoje majke. Nisam mogao podnijeti još jednu noć svađe u kojoj bi me moj tata još jedno, „tresnuo“ po glavi, a moja majka bi sjela pored mene, očiju punih suza, i tješila me. U školi je bilo drugačije. Djevojke u razredu su mi postale kao sestre, a dečki kao braća. Nikad im ne bih pričao o situaciji doma. Zapravo, nisam nikome govorio o tome. Bojao sam se. Ali to se sve promijenilo tog jednog dana.
Bila je to hladna, ali lijepa zimska noć. Moji prijatelji iz razreda odlučili su otići u malu šetnju kroz selo pa su se odlučili i doći do mene kao iznenađenje jer su primijetili da sam već neko vrijeme lošeg raspoloženja. Kako su se približavali mojoj kući, čuli su galamu mog oca. Popeli su se na našu terasu i vidjeli groznu scenu. Moj tata s bocom alkohola u jednoj ruci i mojim vratom u drugoj. Silnom panikom učinili su ono što sam ja davno trebao učiniti: nazvali su policiju. Moj tata je jednom zauvijek odveden u zatvor.
Mnogo je vremena prošlo od tada i moj je život sada mnogo bolji. Trenutno idem u srednju školu, idem na balet, živim bez straha i konačno sam prihvatio samoga sebe kakav jesam. Moja mama i ja sada smo na sigurnom, a moj je otac daleko od nas. Možda se pitate: „Koja je svrha ove priče?“ Tri glavne svrhe moje životne priče jesu sljedeće. Kao prvo, ako ste u sličnoj situaciji kao ja, nemojte se bojati tražiti pomoć. Vjerujete mi, nećete požaliti. Kao drugo: ako je netko koga poznajete u ovakoj situaciji, pomozite mu. Pomoći ćete mu. A kao treće: stereotipi bole!!
Zapamtite to i nemojte se bojati biti drugačiji!
Kristina Petra Breškić, 8.c
Srdačan pozdrav, svima! Zovem se Teodor i poslije mnogo godina šutnje, danas ću vam ispričati svoju priču. Priča započinje u jednom selu u Zagorju. Kada sam se rodio, cijela je obitelj bila oduševljena. Roditelji su me mnogo voljeli. Smatrali su me poklonom, zato su me nazvali „Teodor“, što znači „dar Božji“. Imao sam prilično dobar život. Tata mi je bio sudac, a majka zubarica. Imali smo dosta novca i živjeli smo u vrlo dobroj okolini s dobrim ljudima.
Poslije nekoliko godina, krenuo sam u školu. Točnije, s šest godina pošao sam u predškolu. Bio sam pomalo drugačiji od ostalih dječaka u svom razredu, no to mi tada nije smetalo. Naime, to se promijenilo kada je za to čuo moj otac. „Pa drago dijete, jesi li ti normalan? Ti razumiješ da si muško, a ne žensko? Još jednom ako čujem tako nešto na tebi, odričem te se!“ To su bile riječi moga oca kada sam se pred njim pojavio našminkan kao Barbika. Riječ je o tome da se nikada nisam ponašao poput stereotipnog dječaka. Nogomet, autići, dinosauri… Takve e stvari nikada nisu zanimale. Zato je moj otac bio toliko razočaran. Umjesto da njegov mali sin sanja o nogometu, sanjao sam o baletu.
Mnogo godina je prošlo i situacije se kod kuće tisuću puta pogoršala. Tada sam već bio sedmi razred i, vjerovali ili ne, više sam bio u školi, nego kod kuće. Zašto? Jer kad bih se vratio iz škole morao bih se skrivati od svog oca kako bih ostao živ. Moj otac, bivši veliki sudac kojeg su svi poštivali, a sada namrgođeni alkoholičar kojeg svi izbjegavaju. Svaki sam dan morao podnositi njegove uvrede i poruge. Morao sam ga izbjegavati, ne zbog sebe, već svoje majke. Nisam mogao podnijeti još jednu noć svađe u kojoj bi me moj tata još jedno, „tresnuo“ po glavi, a moja majka bi sjela pored mene, očiju punih suza, i tješila me. U školi je bilo drugačije. Djevojke u razredu su mi postale kao sestre, a dečki kao braća. Nikad im ne bih pričao o situaciji doma. Zapravo, nisam nikome govorio o tome. Bojao sam se. Ali to se sve promijenilo tog jednog dana.
Bila je to hladna, ali lijepa zimska noć. Moji prijatelji iz razreda odlučili su otići u malu šetnju kroz selo pa su se odlučili i doći do mene kao iznenađenje jer su primijetili da sam već neko vrijeme lošeg raspoloženja. Kako su se približavali mojoj kući, čuli su galamu mog oca. Popeli su se na našu terasu i vidjeli groznu scenu. Moj tata s bocom alkohola u jednoj ruci i mojim vratom u drugoj. Silnom panikom učinili su ono što sam ja davno trebao učiniti: nazvali su policiju. Moj tata je jednom zauvijek odveden u zatvor.
Mnogo je vremena prošlo od tada i moj je život sada mnogo bolji. Trenutno idem u srednju školu, idem na balet, živim bez straha i konačno sam prihvatio samoga sebe kakav jesam. Moja mama i ja sada smo na sigurnom, a moj je otac daleko od nas. Možda se pitate: „Koja je svrha ove priče?“ Tri glavne svrhe moje životne priče jesu sljedeće. Kao prvo, ako ste u sličnoj situaciji kao ja, nemojte se bojati tražiti pomoć. Vjerujete mi, nećete požaliti. Kao drugo: ako je netko koga poznajete u ovakoj situaciji, pomozite mu. Pomoći ćete mu. A kao treće: stereotipi bole!!
Zapamtite to i nemojte se bojati biti drugačiji!
Kristina Petra Breškić, 8.c
Srdžba
Ružne riječi govoriti ne treba,
iako iz naših usta izlaze kao da su pale s neba.
Ne želimo svoje prijatelje uvrijediti,
zbog jedne ružne riječi rastužiti.
Kad vam iz usta krenu srdžbe,
bolje da se vrate i ostanu same za sebe.
Samo dobro treba misliti,
a loše nek' se nastavi kriti.
Loš je jako bijes
i samo nam stvara stres.
Ne treba se mrziti
ni o nekom ružno misliti.
Ružne riječi samo ljude uzrujaju,
bolje da se u tebi kriju.
iako iz naših usta izlaze kao da su pale s neba.
Ne želimo svoje prijatelje uvrijediti,
zbog jedne ružne riječi rastužiti.
Kad vam iz usta krenu srdžbe,
bolje da se vrate i ostanu same za sebe.
Samo dobro treba misliti,
a loše nek' se nastavi kriti.
Loš je jako bijes
i samo nam stvara stres.
Ne treba se mrziti
ni o nekom ružno misliti.
Ružne riječi samo ljude uzrujaju,
bolje da se u tebi kriju.
Karla Tadić, 6.a
Slikovna pozadina: http://www.roditelji.hr/wp-content/uploads/2013/02/mrgudica_607049385.jpg
Slikovna pozadina: http://www.roditelji.hr/wp-content/uploads/2013/02/mrgudica_607049385.jpg
Ne volim se sjećati tog događaja
Dana 4. rujna 2017. godine!
Vjerojatno jedan od najlošijih dana u mom životu. Dolazim pred novu školu, djeca podijeljena u manje grupice, stoje i razgovaraju o tom slavnom prvom danu nove školske godine. Grozno. Svi se druže, smiju, zabavljaju, samo ja, kao napuštena i razočarana kanta, stojim sama.
Sama selidba u novi grad stvorila je vrlo zapetljanu priču u mojim mislima. Kad su mi roditelji rekli da se selimo, osjećala sam se toliko jadno, kao da moj život počinje ispočetka. Nekako, činilo mi se da sve što sam izgradila, sva divna prijateljstva i prve ljubavi – da je sve propalo u vodu. Kao da je netko ušao u moj život, moju predivnu bajku i pretvorio ju u noćnu moru.
Kada dolazite u novu školu, obično svi misle da je prvi mjesec najgori, sve je novo. Naravno, tako sam i ja mislila. U mojoj priči to je ispalo svakako, samo ne onako kako sam ja zamišljala. U novu školu idem već četiri mjeseca i čini mi se kao da ovdje još uvijek nisam pronašla svoje mjesto pod suncem. Imam samo jednu „prijateljicu“ koja se sa mnom druži rijetko ili nikako. Sva djeca su podijeljena u grupe, samo se ja osjećam kao jedinka. Sama na svijetu. I mislila sam da će na početku biti tako, ali da će se nastaviti, baš i ne. teško mi je kad vidim najbolje prijatelje ili ljubavne parove koji zajedno provode vrijeme uživajući, a ja sam sama. Prolazim hodnikom, svi se prave da ne postojim. Na početku su me i zadirkivali i omalovažavali, no prestali su.
Jedina svijetla točka u cijeloj priči bila je moja razrednica. Ona je shvaćala sve moje probleme i pomogla mi premostiti ih. Ona je jedna mirna, otvorena i komunikativna žena. Pružila mi je pomoć i brinula je o meni.
Ema Kovačević, 8.c
Vjerojatno jedan od najlošijih dana u mom životu. Dolazim pred novu školu, djeca podijeljena u manje grupice, stoje i razgovaraju o tom slavnom prvom danu nove školske godine. Grozno. Svi se druže, smiju, zabavljaju, samo ja, kao napuštena i razočarana kanta, stojim sama.
Sama selidba u novi grad stvorila je vrlo zapetljanu priču u mojim mislima. Kad su mi roditelji rekli da se selimo, osjećala sam se toliko jadno, kao da moj život počinje ispočetka. Nekako, činilo mi se da sve što sam izgradila, sva divna prijateljstva i prve ljubavi – da je sve propalo u vodu. Kao da je netko ušao u moj život, moju predivnu bajku i pretvorio ju u noćnu moru.
Kada dolazite u novu školu, obično svi misle da je prvi mjesec najgori, sve je novo. Naravno, tako sam i ja mislila. U mojoj priči to je ispalo svakako, samo ne onako kako sam ja zamišljala. U novu školu idem već četiri mjeseca i čini mi se kao da ovdje još uvijek nisam pronašla svoje mjesto pod suncem. Imam samo jednu „prijateljicu“ koja se sa mnom druži rijetko ili nikako. Sva djeca su podijeljena u grupe, samo se ja osjećam kao jedinka. Sama na svijetu. I mislila sam da će na početku biti tako, ali da će se nastaviti, baš i ne. teško mi je kad vidim najbolje prijatelje ili ljubavne parove koji zajedno provode vrijeme uživajući, a ja sam sama. Prolazim hodnikom, svi se prave da ne postojim. Na početku su me i zadirkivali i omalovažavali, no prestali su.
Jedina svijetla točka u cijeloj priči bila je moja razrednica. Ona je shvaćala sve moje probleme i pomogla mi premostiti ih. Ona je jedna mirna, otvorena i komunikativna žena. Pružila mi je pomoć i brinula je o meni.
Ema Kovačević, 8.c